Dijeta bez ugljikohidrata - je li uistinu superioran alat za mršavljenje?

Živimo u vremenima pandemije pretilosti i ljudska se vrsta u pravilu bezuspješno bori sa kontrolom kilograma tj. masne mase u gotovo svim dijelovima naše planete. 

Tako se, u potrazi za univerzalnim rješenjem danas globalnog problema, često smatra da prehrane s niskim udjelom ugljikohidrata (LCHF, keto, carnivore…) uspješno potkopavaju spomenute procese navodnim „povećanjem potrošnje energije i promicanjem ciljanog gubitka masnog tkiva“.

U nastavku članka donosimo pregled recentnih znanstvenih istraživanja na ovu temu te odgovaramo na goruće pitanje "jesu li dijete bez ugljikohidrata zaista učinkovite strategije mršavljenja". 

Sadržaj:

• Uvod 
• Regulacija tjelesne težine i učinci različitih načina prehrane
• Utjecaj tjelesne aktivnosti na proces gubitka masnog tkiva
• Utjecaj unosa energije prehranom na potrošnju kalorija
• Utjecaj sadržaja makronutrijenata u prehrani na sastav tijela i energetsku ravnotežu
• Utjecaj udjela ugljikohidrata i masti u prehrani na proces mršavljenja
• Recentna istraživanja
• Zaključak 

Uvod - o hijerarhiji znanstvenih dokaza

Vrlo je primjetno kako u niti jednoj znanstvenoj grani ne postoji niti približna količina neutemeljenih mitova kako je to slučaj u i oko znanosti nutricionizma. O prehrani svatko od nas ima svoja „mišljenja“, anegdote, pojedinci se čak i identificiraju sa svojim prehrambenim režimom i/ili grupiraju u klanove/“sekte“/grupe koje propagiraju isključivost i superiornost određene prehrambene restrikcije.

Na sreću svih nas, unatrag 10-ak godina nutricionizam je strahovito napredovao kao znanost. Pojavilo se mnoštvo radova s vrha znanstvene hijerarhije vrijednosti i težine dokaza na ljudima, i mnogi su se neutemeljeni postulati iz prošlosti argumentirano poništili. Do ovog „kvantnog skoka“ u znanosti nutricionizma postojale su uglavnom kratkotrajne pristrane studije lošeg dizajna ili pak one provedene na laboratorijskim životinjama, koje nikako ne možemo uzeti kao relevantne za donošenje zaključaka o određenom prehrambenom režimu i njegovom dugoročnom efektu na čovjeka.

Kretanjem prema vrhu piramide znanstvene hijerarhije (vidi sliku), smanjuje se rizik od pristranosti, otpadaju iz argumentacije loše dizajnirane studije i one bez kontrolne skupine. Stoga, u meta-analizama i sistemskim preglednim člancima sve spomenute kriterije zadovolji par desetaka radova od više tisuća odabranih. Dobro ste pročitali, niti 1% znanstvenih radova iz određenog područja ne „preživi“ selekciju koju provodi vrh struke u tom znanstvenom polju. Kad smo kod aktualnih tema i ovakve (porazne) znanstvene statistike, slična situacija se nedavno desila oko teme intermittent fastinga, gdje je mizernih 0.13% objavljenih radova na spomenutu tematiku zadovoljilo sve selekcijske kriterije. Da, nisu svi znanstveni radovi – radovi!

Do praktički istih, neglamuroznih i „dosadnih“ zaključaka dolazimo i na temu navodne superiornosti određenih prehrambenih režima, koji se izmjenjuju po popularnosti i trendovima. Uzevši sve napisano u obzir, tema današnje kolumne jest objektivna, znanstveno utemeljena analiza popularnog low carb protokola hranjenja. Krenimo u dubinu ove problematike.

Regulacija tjelesne težine i učinci različitih načina prehrane

Živimo u vremenima pandemije pretilosti, i ljudska se vrsta u pravilu bezuspješno bori s kontrolom kilograma tj. masne mase u gotovo svim dijelovima naše planete.

Pretilost se često literaturno opisuje kao poremećaj energetske ravnoteže koji nastaje zbog prekomjernog unosa kalorija u odnosu na energiju utrošenu za održavanje života i obavljanje svog tjelesnog rada. Iako je ovaj koncept energetske ravnoteže koristan okvir za istraživanje fenomena pretilosti, on nam ne daje uzročno objašnjenje zašto neki ljudi kronično pate od pretilosti. Dakle, definitivno su na osnovnoj razini promjene tjelesne težine praćene neravnotežom između unosa i potrošnje kalorija, ali priča nije ni izbliza toliko jednostavna!

Na žalost, prevencija pretilosti često se pogrešno prikazuje kao jednostavan „postupak“ pri čemu se unos kalorija mora uravnotežiti s potrošnjom kalorija. Prema ovom modelu koji se naziva "kalorije unutra, kalorije van", „liječenje“ pretilosti svodi se na savjetovanje ljudima da jednostavno - jedu manje i kreću se više. Stoga, neuspjeh da se iskusi značajan gubitak težine implicira da pojedinac nema snagu volje pridržavati se određenih intervencija u načinu života tijekom dovoljno dugotrajnog vremenskog razdoblja. Istina je jako daleko od ove konstrukcije!

U realitetu, različite komponente spomenute energetske ravnoteže su dinamički međusobno povezane i gubitku težine se u pravilu uspješno odupiru kompenzacijski i uravnotežujući fiziološki procesi. Danas razumijemo da su unos i potrošnja energije međusobno ovisne varijable koje dinamički utječu jedna na drugu, a time i konačna, tj. trenutna tjelesna težina pojedinca.

Tako se, u potrazi za univerzalnim rješenjem danas globalnog problema, često „u narodu“ smatra da prehrane s niskim udjelom ugljikohidrata (LCHF, keto, carnivore…) uspješno potkopavaju spomenute procese navodnim „povećanjem potrošnje energije i promicanjem ciljanog gubitka masnog tkiva“. Iako ćemo se u ovoj kolumni dominantno baviti učincima prehrane na gubitak masnog tkiva, ispravno je barem ukratko adresirati i ostale relevantne parametre.

Utjecaj tjelesne aktivnosti na proces gubitka masnog tkiva

Iako se često smatra prvom linijom obrane u tretmanu pretilosti, potrebna je poprilično velika količina tjelovježbe kako bi se postigao samo umjereni stupanj prosječnog gubitka težine! Da se razumijemo, ciljana tjelovježba zasigurno vodi ka kvalitetnom procesu mršavljenja i rezultira preferiranim gubitkom tjelesne masti u usporedbi s učinkom bilo koje prakticirane „dijete“. Unatoč tome, čini se da tjelovježba ne sprječava primijećeno „usporavanje“ brzine metabolizma tijekom procesa mršavljenja.

Intervencije na redukciji tjelesne težine u pravilu rezultiraju manjim prosječnim gubitkom težine od očekivane vrijednosti,  a posebno ako to osoba čini na temelju potrošenih kalorija tjelovježbom. Uz znanstveno poznatu činjenicu kako velika većina „pametnih“ satova i gadgeta značajno precjenjuje kalorijsku potrošnju pokretom, dodatno objašnjenje ovog zapažanja ide u smjeru kako se energija potrošena tijekom vježbanja često nadoknađuje promjenama u unosu hrane i ponašanju osobe u dijelu dana dok nije tjelesno aktivna (smanjenje razine aktivnosti).

Nedavno predloženi "model ograničene potrošnje energije" daje alternativno objašnjenje zašto intervencije koje se oslanjaju samo na tjelovježbu često rezultiraju praktički zanemarivim, minimalnim gubitkom težine. Prema ovom modelu, dnevna potrošnja energije je regulirana i predviđa se da će se povećanja u potrošnji za tjelesnu aktivnost nadoknaditi smanjenjem ostalih metaboličkih vrijednosti potrošnje kalorija.

Eksperimentalna osnova modela ograničene potrošnje energije kod ljudi uključuje podatke koji pokazuju da je dnevna potrošnja energije u svakodnevnom životu prilagođena sastavu tijela relativno konstantna za širok raspon razina tjelesne aktivnosti. Dodatno, dobiveni su podaci otkrili da progresivno povećanje količine i intenziteta aerobnog treninga (u nas vrlo popularno trčanje u cilju mršavljenja) zapravo ne dovodi do odgovarajućih povećanja ukupne dnevne potrošnje energije kod „ad libitum“ (po volji) hranjenih muškaraca i žena. Naknadni neuspjeh u povećanju dnevne potrošnje kako trenažni proces osobe napreduje, unatoč povećanom volumenu i intenzitetu vježbanja, može biti posljedica poboljšanja biomehaničke učinkovitosti što pak s vremenom smanjuje utrošak energije prilikom vježbanja.

Možemo definitivno zaključiti kako oslanjanje samo na tjelesnu aktivnost neće biti dovoljno za uspješan proces mršavljenja. Prehrana je nezaobilazni parametar u ovom procesu, posebice ako želimo da isti bude uspješan! Ovu činjenicu ljudi diljem svijeta u pravilu jako teško prihvaćaju!

Utjecaj unosa energije prehranom na potrošnju kalorija

„Dijete“ su kod nas, ali i u svijetu često – način života. Nemali broj ljudi na žalost i u 21.stoljeću misli da je „dijeta“ jedino rješenje za gubitak kilograma!? Iako nakon svake dijete osoba vrati sve izgubljene kilograme + još poneki ekstra, navedeni yo-yo efekt njega ili nju ne sprječava da istu grešku ponovi idući put očekujući drugačiji rezultat. Ovaj fenomen ima svoje vrlo jasne uzroke.

Smanjenje unosa energije hranom uvijek dovodi do smanjene potrošnje energije kod pojedinca, do stupnja koji je često veći od očekivanog, na primjer na temelju promjena u sastavu tijela. Taj se fenomen naziva adaptivna termogeneza ili metabolička prilagodba i može se nastaviti godinama nakon što se energetska ravnoteža ponovno uspostavi, čak i u slučajevima niže tjelesne mase. Mehanička osnova metaboličke prilagodbe nije do kraja objašnjena.

Metabolička prilagodba može se tumačiti kao odgovor tijela na percipirano stanje gladovanja koje rezultira smanjenjem troškova energije za životne radnje, u pokušaju produljenja života s obzirom na primijećene ograničene zalihe energije u tijelu. U ovom kontekstu, zanimljivo je kako metabolička prilagodba nije oslabljena količinom pohranjene energije. Stoga, i ljudi s dijagnosticiranom povećanom tjelesnom masom (overweight) i pretilošću (obesity), a koji imaju vrlo velike rezerve energije u obliku pohranjene tjelesne masnoće, također doživljavaju smanjenje potrošnje energije. Zanimljivo je da je naveden fenomen po jačini sličan primijećenom kod osoba koje imaju dramatično manje rezerve energije, tj. nemaju povećani postotak tjelesne masnoće.

Sad kad smo razjasnili što je metabolička adaptacija, uslijed koje „dijete“ gube i ono malo smisla kojeg i inače imaju, idemo vidjeti ono što je većini čitatelja najzanimljivije, kako različita struktura prehrane utječe na ishode određenih nutricionističkih intervencija.

Utjecaj sadržaja makronutrijenata u prehrani na sastav tijela i energetsku ravnotežu

Energija koja se oslobađa tijekom probave hrane, konkretno makronutrijenata ugljikohidrata, masti i proteina u tijelu pokušava se izjednačiti s energijom dobivenom njihovim izgaranjem u kalorimetru (uređaju u kojem se određuju kalorijske vrijednosti namirnica koje vidite na svakoj deklaraciji), uz odgovarajuće korekcije za različita termodinamička ograničenja i krajnje proizvode reakcija tijekom procesa probave hrane u ljudskom organizmu.

Drugim riječima, "kalorija jest kalorija", kada se makronutrijenti oksidiraju bilo u kalorimetru kroz izgaranje ili preko zamršenih biokemijskih puteva oksidativne fosforilacije tijekom probave unutar našeg organizma. Tvrdnja da svaka kalorija (mjerna jedinica) nije ista ima jednako smisla koliko bi imala smisla izjava da svaka sekunda nije ista, već je jedna duža, a druga kraća :D. Ili da je jedan gram teži od nekog drugog grama…

Međutim, sami termodinamički argumenti ne impliciraju nužno da je svaka kalorija ista nakon konzumacije, na primjer kada se radi o učincima sastava prehrane na tjelesnu težinu ili sastav.

Izokalorične „dijete“ (isti iznos kalorija) koje se razlikuju po sastavu makronutrijenata mogu rezultirati preferiranom raspodjelom pohrane energije prema dominantno tjelesnoj masnoći ili pak prema mišićnoj masi. Takve razlike u raspodjeli energije dugoročno će promijeniti udio tjelesne masti i bezmasne mase i time  posljedično utjecati na potrošnju energije pojedinca.

Dobro je poznato da proteini u prehrani pozitivno utječu na bezmasnu masu tijekom procesa mršavljenja kao i tijekom povećanja tjelesne težine, i zbog povećanja osjećaja sitosti, kao i zbog (o)čuvanja mišićne mase u kalorijskom deficitu.

Desetak godina stara meta-analiza (najviši rang znanstvene hijerarhije) otkrila je da proteini u prehrani rezultiraju i malim pozitivnim utjecajem na potrošnju kalorija u mirovanju tijekom „dijeta“ s niskim unosom kalorija i masnoća. 

Dok se čini da oko prehrambenih režima sa s visokim udjelom bjelančevina nema puno dilema i debata, svi se unisono slažu kako navedene nude prednosti u pogledu potrošnje energije u mirovanju te poboljšanja u sastavu tijela, duboko u 21. stoljeću se i dalje žustro raspravlja o učincima različitih udjela prehrambenih ugljikohidrata i masti u određenim nutritivnim protokolima.

Prema popularnom, ali znanstveno neutemeljenom, "ugljikohidratno-inzulinskom modelu pretilosti (CIM)“, pretpostavlja se i tvrdi kako prehrana s visokim udjelom ugljikohidrata „posebno deblja“ zbog povećanog izlučivanja hormona inzulina, usmjeravajući tako masnoće prema pohrani u masnom tkivu, a što navodno dovodi i do adaptivnog smanjenja metaboličke brzine.

Kako slijedi, budući da masnoće iz hrane ne potiču izlučivanje hormona inzulina, izokalorične „dijete“ s niskim udjelom ugljikohidrata, ali posljedično povišenim prehrambenim mastima, prema toj teoriji hipotetski smanjuju izlučivanje hormona inzulina, potičući tako gubitak masti iz masnog tkiva, čineći energiju slobodnih masnih kiselina dostupnima za upotrebu u metabolički aktivnim tkivima - mišićima. Prema toj teoriji, povećana dostupnost goriva teoretski dovodi do povećane brzine metabolizma s neto metaboličkom prednošću „dijete“ s vrlo niskim udjelom ugljikohidrata koja iznosi čak 400-600 kcal/dan dodatne potrošnje energije.

Tako veliko povećanje dnevne potrošnje energije moglo bi objasniti zašto „dijete“ s niskim udjelom ugljikohidrata, a koje nemaju ograničenja u kalorijama obično rezultiraju većim kratkoročnim gubitkom težine u usporedbi s klasičnim „dijetama“, onima s niskim udjelom i energije i masti.

Doista, izvorna „Atkinsova dijeta“ koja je ograničavala unos ugljikohidrata, ali ne i kalorije, obećavala je svojim sljedbenicima "visokokalorični način da zauvijek ostanu mršavi", kao rezultat povećane potrošnje energije. Danas je Atkinsova „dijeta“ poznatija kao keto prehrana, „stroža sestra“ LCHF (low carb high fat) protokola.

Na žalost svih nas, ne ide ova priča tako lagano i mekano…Eksperimentalni znanstveni dokazi nimalo ne podržavaju takvu navodnu metaboličku prednost odnosno konstrukciju. Relativno nedavni znanstveni radovi najvišeg ranga u području nutricionizma poskidali su mnoštvo prehrambenih mitova, uključujući ovaj.

Ovom prilikom ističemo rad znanstvenika Halla i Guoa iz 2017., meta analizu na temu energetike pretilosti. Znanstvenici su proveli sustavni pregled i meta-analizu učinaka izokaloričnih „dijeta“ na dnevnu potrošnju energije i razine tjelesne masnoće, a koje su se razlikovale po udjelu ugljikohidrata i masti, ali s jednakim sadržajem proteina. 

Kako bi sveli na najmanju moguću mjeru eventualne pretenzije i „zabune“ zbog nepridržavanja „dijete“, uključili su u meta-analizu 32 studije koje predstavljaju 563 subjekta, a koje su odgovarale svim kriterijima uključivanja u analizu. Prehrambeni režimi uključeni u analizu sadržavali su ugljikohidrate u rasponu od 1%-83% i prehrambene masnoće u rasponu od 4%-84% ukupnih konzumiranih kalorija.

Utjecaj udjela ugljikohidrata i masti u prehrani na proces mršavljenja

Srednja razlika u potrošnji energije bila je 26 kcal/dan veća kod prehrana s niskim udjelom masnoće, dakle „high-carb“! Razlike u stopi promjene tjelesne masti između dijeta iznosila je 16 g/dan većeg gubitka tjelesne masti u korist „dijeta“ s niskim udjelom masti.

Ovi dobiveni rezultati su u potpunoj suprotnosti od predviđanja spomenutog CIM modela, te su veličine i razlike učinaka toliko male da su fiziološki doslovno besmislene i zanemarive.

Drugim riječima, za sve praktične svrhe, znanstveno dokazano stvarno ispada kako "kalorija jest kalorija", kada se konkretno radi o razlikama u potrošnji tjelesne masti i energije između kontroliranih izokaloričnih dijeta koje variraju u omjeru ugljikohidrata i masti. Ukupni unos kalorija će uvijek odigrati ključnu ulogu, nikako low carb ili low fat karakteristike tih istih kalorija…

Unatoč ovoj činjenici, moguće je da izokalorične „dijete“, a koje se razlikuju u sadržaju ugljikohidrata i masti, mogu imati različite sveukupne zdravstvene učinke. Isti nisu direktno povezani s ukupnom tjelesnom masnoćom i/ili potrošnjom energije.

Na primjer, ugljikohidrati iz prehrane mogu igrati važnu ulogu u određivanju anatomske lokacije zaliha tjelesne masti, gdje je znanstveno dokazano kako veći udio RAFINIRANIH (u procesu proizvodnje dodanih) ugljikohidrata može dovesti do povećanja neželjene visceralne (među-organske) i jetrene masnoće. Velik je problem kada se u mainstreamu „namjerno“ zanemari ključna riječ u prethodnoj rečenici – rafiniranih iliti prerađenih. Ogromna je razlika između ishoda konzumacije prirodno prisutnih ugljikohidrata u prirodnim namirnicama i onih koji su karakteristični za procesiranu i visoko-procesiranu hranu, a koja čini današnje mainstream prehrambeno okruženje koje izrazito favorizira pretilost, što je vidljivo u svim statistikama.

Sastav prehrane također može utjecati na energetski unos kada količina konzumirane prehrane nije kontrolirana i definirana! Prehrana s vrlo niskim udjelom ugljikohidrata i visokim udjelom masti može smanjiti apetit i često povećava unos proteina, što može povećati osjećaj sitosti i POSLJEDIČNO smanjiti ukupni unos energije. Dakle, vrlo je izgledno da svi potencijalni benefiti zapravo pripadaju povećanom udjelu proteina i smanjenom udjelu procesiranih namirnica u odnosu na direktan učinak niskog sadržaja ugljikohidrata u prehrani pojedinca. Ovi učinci mogu pomoći u objašnjenju kratkoročnih koristi u smjeru gubitka tjelesne težine na low-carb režimu, koji zapravo vrlo često kompenzacijski postaje high-protein prehrane.

Sve dugoročne studije visokog ranga koje analiziraju razne „dijete za mršavljenje“ usmjerene na različite udjele makronutrijenata u prehrani pokazuju slične srednje trajektorije (putanje) tjelesne težine, a koje odgovaraju sličnom eksponencijalnom opadanju pridržavanja određenog režima sa svim drugim „dijetama“. Kontinuitet i mogućnost dugoročnog praćenja određenog prehrambenog režima će uvijek biti jedan od presudnih faktora k uspjehu.

Razlozi za dugotrajnu eroziju (neuspjeh) pridržavanja određene restriktivne „dijete“ za veliku većinu ljudi još uvijek nisu dobro shvaćeni. Vjerojatni čimbenici uključuju praktične izazove u dugotrajnijem održavanju promjena u prehrani u odnosu na ukorijenjene prehrambene navike razvijene tijekom godina života u modernom prehrambenom okruženju, te ranije spomenutim kompenzacijskim efektima koji otežavaju ustrajno odupiranje sve većem apetitu uslijed procesa gubitka težine.

Zdrava prehrana s niskim udjelom masti vs. zdrava prehrana s niskim udjelom ugljikohidrata

Gotovo identične rezultate dobivene studijom Halla i Guoa, reproducirala je u svojoj studiji elitna znanstvena ekipa sveučilišta Stanford, na čelu sa prof. Christopherom Gardnerom. Oni su u studiji iz 2018. ispitivali razliku učinaka zdrave prehrane s niskim udjelom masti (HLF) naspram zdrave prehrane s niskim udjelom ugljikohidrata (HLC) te utjecaj na promjenu tjelesne težine nakon 12 mjeseci. Dodatno su istraživali jesu li ti učinci povezani s genetikom i/ili lučenjem inzulina.

U ovom randomiziranom kliničkom ispitivanju (RCT studija) na 609 odraslih osoba s prekomjernom tjelesnom težinom, promjena tjelesne težine tijekom 12 mjeseci nije se statistički značajno razlikovala za sudionike u skupini na low fat „dijeti“ (-5,3 kg) u odnosu na skupinu na low carb „dijeti“ (-6,0 kg), a nije bilo niti uočene značajne interakcije i utjecaja genotipa ili interakcija ishoda intervencije i lučenja inzulina, tijekom 12-mjesečnog protokola s ciljem gubitka težine. Kad bi CIM model bio stvaran i realan, opaženi ishod ne bi bio nikako moguć.

Znanstvenici zaključuju: „U ovoj 12-mjesečnoj studiji dva tipa „dijeta za mršavljenje“, nije bilo značajne razlike u promjeni tjelesne težine između „dijete“ s niskim udjelom masnoće i „dijete“ s niskim udjelom ugljikohidrata, a niti uzorak genotipa niti osnovno lučenje inzulina nisu bili povezani s učincima prehrambenih režima na gubitak težine . U kontekstu ova dva uobičajena pristupa „dijeti“ za mršavljenje, niti jedan od pretpostavljenih osnovnih čimbenika nije pomogao u određivanju koja bi „dijeta“ za određenog pojedinca bila bolja.“

Novija potvrda znanstvenih dokaza iz 2020.

Spomenuli smo kako znanost nutricionizma zbilja impresivno brzo napreduje, analitičke tehnike su sve kvalitetnije, u obzir sve više znanstvena zajednica uzima i parametar mikrobioma, ali niti sa napretkom znanost zaključci oko problematike diskutirane u ovoj kolumni se ne mijenjaju.

Znanstvenici iz Velike Britanije proveli su opsežnu studiju na 1002 zdrave odrasle osobe iz Ujedinjenog Kraljevstva, koje su odradile osnovna klinička mjerenja koja se sastoje od postprandijalnih (nakon obroka) metaboličkih odgovora (0-6h; koncentracije triglicerida, glukoze i inzulina u krvi) na identične prehrambene izazove, a s raznolikim omjerima nutrijenata. 

Dobiveni nalazi su zatim potvrđeni na američkoj kohorti od 100 zdravih odraslih osoba. Dodatni podaci prikupljeni su tijekom sljedećeg 13-dnevnog razdoblja kod kuće svakog od ispitanika, gdje su postprandijalni odgovori na osam obroka (sedam identičnih) s različitim sadržajem makronutrijenata (masti, ugljikohidrati, proteini i vlakna) mjereni korištenjem kontinuiranog monitora glukoze (CGM) i DBS analizom.

Znanstvenici okupljeni oko priznatog prof. Tim Spectora kažu: „Genetika, suprotno našim očekivanjima, nije bila dominantna odrednica odgovora pojedinaca na istu prehranu. Otkrili smo da je nasljedna frakcija (varijanca objašnjena genetskim čimbenicima) koncentracija C-peptida i/ili inzulina nakon 1 sata bila vrlo niska (0,3%) te je nakon 2 sata ostala niska (9,1%).  Nasljedne frakcije odgovora postprandijalnih triglicerida (6-satni porast) i glukoze (2-satna razlika) bile su nešto više, ali još uvijek skromne (16% odnosno 30%).

Uočili smo značajne među-individualne razlike u postprandijalnim metaboličkim odgovorima triglicerida u krvi (103%), glukoze (68%) i inzulina (59%) na identične obroke, dovodeći u pitanje logiku i opravdanost standardiziranih preporuka o prehrani.

Čimbenici specifični za osobu, kao što je crijevni mikrobiom, imali su veći utjecaj (7,1% varijance) od raspodjele makronutrijenata u obroku (3,6%) za postprandijalnu lipidemiju, ali ne i za postprandijalnu glikemiju (6,0% odnosno 15,4%). Genetske varijante imale su skroman utjecaj na prehrambene ishode (9,5% za glukozu, 0,8% za trigliceride, 0,2% za c-peptid).

Jedinstveni postprandijalni odgovori osobe vjerojatno se mogu pripisati njihovim biološkim (npr. varijacijama mikrobioma) i životnim karakteristikama, kao što je prethodno dokazano za određene obroke. Dok su postprandijalne glikemijske reakcije važne odrednice zdravlja, kontrola glikemije je samo jedan dio složenije metaboličke jednadžbe koja uključuje trigliceride (primarni alternativni energetski supstrat glukozi) i inzulin (regulira transport i metabolizam glukoze i triglicerida). Fokusiranje samo na razine glukoze u krvi, što je sve popularnije svakog dana posebice u zajednici tzv. „biohakera“, sigurno nije znanstveno do kraja opravdana strategija. I mentalni aspekt ovog često opsesivnog praćenja ne treba biti zanemaren!

Ovi nalazi, uz skalabilnost metoda procjene i točnost ovdje opisanih algoritama predviđanja, znače da, barem iz perspektive kardio-metaboličkog zdravlja, personalizirani pristup prehrani za individualce ima potencijal kao učinkovita strategija za prevenciju raznih bolesti.

Zaključak 

Znanost je živo tkivo, i napreduje svakog dana, srećom po nas. Znanost nutricionizma vjerojatno intenzivnije i brže od mnogih drugih grana. Zbog te „živosti“, ne bi smjeli govoriti ni pisati isključivo, jer je uvijek moguće da će nova znanstvena saznanja promijeniti danas dominantne paradigme pa i točnost i aktualnost ovog teksta.

Ipak, prema znanstvenim dokazima od 2017. godine naovamo, čini se da je definitivno došlo vrijeme za promjenu mainstream pogleda na prehranu, idoliziranja određenih prehrambenih režima i namirnica te naravno demoniziranja nekih drugih. Prema podudaranju rezultata različitih studija koje su vodili različiti, međusobno nezavisni timovi čini se kako možemo sa popriličnom sigurnošću tvrditi:

• „Dijete“ su znanstveno dokazano iznimno nekvalitetan i neučinkovit način za gubitak kilograma, i nužno je kolektivno napustiti tzv. „dijetni mentalitet“. I zbog fizičkih i zbog mentalnih implikacija takvih intervencija.
• CIM model pretilosti znanstveno je proglašen ništavnim, kad su kalorije različitih prehrambenih režima jednake dugoročni ishodi svih obrazaca hranjenja su više-manje identični, uz statistički zanemarive varijabilnosti.
• Benefiti na primjer low-carb prehrane izgledno pripadaju (često nesvjesnom) povećanju unosa proteina kroz namirnice te jako bitnom parametru - smanjenju unosa rafiniranih, procesiranih namirnica bogatih rafiniranim šećerima, a siromašnih vlaknima i generalno nutrijentima. Navedene promjene rezultirati će povećanom sitosti i smanjenjem ukupnog unosa kalorija prehranom. Sve restrikcije nas u pravilu vode manje procesiranim namirnicama, ali ne postoji restrikcija bez negativnih strana!
• Na prvu nepovezani parametri, poput životnog stila (san, stres, tjelesna aktivnost…) i statusa mikrobiote izgledno igraju veću ulogu u našem odgovoru na hranu te ishodima određenog prehrambenog režima u usporedbi sa omjerom nutrijenata, konkretno ugljikohidrata i masnoća, u našoj prehrani. Kalorijski unos biti će uvijek odlučujući parametar u određenoj prehrambenoj intervenciji na duge staze.
• Ne trebate se „na pamet“ potpuno odricati niti jedne namirnice kako bi došli do svog cilja, samo edukacija i prilagodba prehrane životnom stilu pojedinca može postati i u pravilu postaje pravi i uspješni „game changer“ u ovoj igri!

Prijavite se na naš besplatan Newsletter i prvi saznajte sve novosti iz zdravog života uz Tvornicu Zdrave Hrane!  Prijavom na newsletter ostvarite 10% popusta na prvu narudžbu. 

Zanimat će vas i...

• Suplementi i dodaci prehrani: Vodič kroz osnove suplementacije
• Pretilost - koji su uzroci, posljedice i rješenja za goruću pandemiju debljine?
• Proteini u prahu i proteinski napitci: Detaljan vodič za početnike
• Hrana za mršavljenje: 9 najboljih namirnica za uspješno i zdravo mršavljenje