Kako je autofagija povezana sa starenjem i dugovječnošću?

Unatoč činjenici kako su nas u proteklih nekoliko godina snašle globalne nedaće (ratovi, pandemije, potresi…), civilizacija homo sapiensa se nalazi u izgledno nikad komfornijim životnim okolnostima. Čovjek se kroz cjelokupno postojanje na ovoj planeti kroz povijest u pravilu borio za puko preživljavanje (eng. survivor mode), a danas imamo tu privilegiju da možemo promišljati i razmišljati o fenomenu zvanom dugovječnost (eng. longevity).

Više o ovoj tematici, autofagiji i povezanim staničnim fenomenima te znanstvenim istraživanjima u ovom području pročitajte u novoj kolumni.

Sadržaj:

• Početne postavke
• Statistike dugovječnosti
• Znanost o dugovječnosti
• Što je dugovječnost?
• Autofagija i ostali stanični fenomeni povezani s dugovječnosti
• Što je autofagija?
• Kako autofagija može produžiti životni vijek?
• Kada i u kojim uvjetima se događa autofagija u tijelu čovjeka?
• Koliko dugo treba postiti?
• Nakon koliko sati započinje autofagija?
• Kako ubrzati makroautofagiju?
• Zaključci - kako i kada postiti?

Početne postavke - može li se životni vijek čovjeka produljiti? 

Prema darwinističkoj teoriji evolucije, karakteristike svake vrste, pa tako i Homo sapiensa, se prenose kada su pogodne za maksimiziranje broja potomaka. Evoluciju zapravo nije bilo briga koliko dugo ljudi žive, sve dok se nastavljamo razmnožavati. Ipak, podaci iz desetljeća u desetljeće pokazuju produžavanje dugovječnosti čovjeka. Što se to zapravo događa, odnosno mijenja u našoj okolini?

Genetiku ne možemo “kriviti” previše za primijećeno značajno povećanje životnog vijeka, kako što ju ne možemo i ne bi trebali kriviti za na primjer globalnu pandemiju debljine u modernoj populaciji. Geni, kad se uopće mijenjaju, to rade vrlo sporo, tako da nikako ne mogu biti značajan faktor. Ipak, problematika debljine je ipak neka potpuno druga priča, koju smo obradili u jednoj od proteklih kolumni. 

Vratimo se na dugovječnost! Kao “odjek” znanstvenog i industrijskog napretka civilizacije, dvadeseto stoljeće bilo je razdoblje bez presedana u povijesti. To je pogotovo primjetno u kontekstu poboljšanja ljudskih sposobnosti i performansi, sa značajnim produljenjem prosječnog životnog vijeka, pa i antropoloških podataka poput visine odrasle osobe te pomicanja maksimuma fiziološke izvedbe.

Ipak, kad smo kod uočenog porasta dugovječnosti u proteklom stoljeću, analize povijesnih podataka pokazuju značajno usporavanje koje se događa u posljednje vrijeme! Znanstvenici kažu da će generacija rođena u 2000-tima biti prva u povijesti ljudske civilizacije koja će živjeti kraće od svojih predaka! Unatoč svom napretku znanosti, tehnologije i medicine, opažen brz porast pretilosti u dječjoj dobi (ako se ne zaustavi) mogao skratiti prosječni životni vijek zapadnjačkog stanovništva za čak pet godina. Razloge, tj. posljedice iza ove pojave također možete naći u gorespomenutoj kolumni.

Taj je fenomen pokrenuo velike i strastvene rasprave na akademskoj sceni unutar više disciplina. Pitanja idu u smjeru da li bi se spomenuto opažanje moglo protumačiti kao dosezanje naše gornje biološke granice u kontekstu duljine života, ili smo jednostavno uslijed karakteristika modernog životnog stila počeli živjeti – lošije tj. nekvalitetnije po naše metaboličko zdravlje!?

Kako god bilo, vrijeme će nam pokazati, a do tada, pokušajmo proučiti nekoliko statističkih parametara kao i procesa povezanih s produljivanjem životnog vijeka, a koji su nam tek relativno nedavno postali poznati, napretkom industrije i znanosti dugovječnosti.

Statistike dugovječnosti u različitim zemljama

Znanstvena studija Vaupela i suradnika, objavljena u časopisu PNAS, analizirala je podatke iz baze podataka ljudske smrtnosti (HMD), posebno promatrajući vjerojatnost smrti u s obzirom na određenu dob. Za razne zemlje, uključujući SAD, Švedsku i Japan, smrtnost osoba starijih od 50 godina u prosjeku je odgođena za jedno puno desetljeće za svaku dobnu skupinu (50-e, 60-e, 70-e itd.) od 1967. do 2017. godine.

U primjeru Švedske, smrtnost je ostala konstantna više-manje tijekom 19. i 20. stoljeća, sve do 1950. godine kada se dogodila “međunarodna revolucija očekivanog životnog vijeka”. To bi moglo biti posljedica kolosalnog medicinskog napretka koji se dogodio iza drugog svjetskog rata: otkriće strukture DNK, razvoj novih cjepiva, prva uspješna transplantacija bubrega, otkrića novih lijekova, izum unutarnjeg srčanog stimulatora…

Od tada se očekivani životni vijek diljem svijeta povećavao gotovo linearno po stopi od 2,5 godine po desetljeću. Isti se trend uočava u globalnom lideru po dugovječnosti – Japanu. Nedvojbeno, poboljšanja u smrtnosti proizlaze iz njezinog odgađanja i time produljenja životnog (eng. lifespan) i zdravstvenog vijeka (eng. healthspan). Generalno i pojednostavljeno, ljudi žive dulje jer su zdraviji i stoga se bolesti karakteristične za proces starenja potiskuju, razvijajući se kasnije u životu.

Danas, povezujući “točkice”, ljudi žive dulje i ravnopravnije unutar populacije, posebno u razvijenijim zemljama. Čini se da se ovo događa uglavnom zbog bolje dostupnosti medicinske usluge kao i napretka u zdravstvenom obrazovanju, posebice krajem prošlog stoljeća.

Budući da živimo sve duže, postavlja se pitanje koliko dugo čovjek uopće može živjeti? Kao što istraživač dugovječnosti G.Kletetschka voli isticati, najdugovječnija do sada identificirana životinja je grenlandski kit sa životnim vijekom do 211 godina. Usredotočujući se opet na našu vrstu, Francuskinja Jeanne Calmet je za sada najdugovječnija osoba u povijesti civilizacije, a koja je preminula 1997. u dobi od 122 godine – rekord koji do sada nije oboren.

Što nam govori znanost o dugovječnosti? 

Analizom spomenutih podataka, neki istraživači tvrde da je maksimum ljudskog vijeka već dosegnut ili da upravo doseže svoj plato. Međutim, drugi znanstvenici nisu uvjereni, vjerujući da nije prošlo dovoljno vremena da se Jeannein rekord obori, s obzirom da su nova saznanja i prakse potencijalno korisne za dugovječnost tek odnedavno postale poznate, pa i primjenjivane.

Postoje tri prevladavajuća stajališta o kojima istraživači dugovječnosti nagađaju o budućnosti očekivanog životnog vijeka:

1. očekivani životni vijek će rasti, ali sporije nego u prošlosti zbog dostizanja ‘bioloških limita’;
2. isto povećanje očekivanog životnog vijeka od 2,5 godine po desetljeću nastavit će se kao u prošlosti
3. očekivani životni vijek će rasti mnogo bržim tempom zbog biomedicinskog napretka, slično kao što smo vidjeli 1950-ih.

Još učinkovitija javnozdravstvena strategija (vidjeli smo, ali i viđamo mnoge propuste u kontroli i tretmanu npr. posljednje pandemije), zajedno s osmišljavanjem učinkovitijih tretmana za liječenje bolesti koje se pripisuju starenju, poput demencije i raka, pomaknula bi trenutno aktualna ograničenja zdravstvenog i životnog vijeka. Nadalje, razvoj precizne medicine, nanotehnologije, regeneracije tkiva i dodatna istraživanja biologije starenja također mogu u budućnosti dovesti do usporavanja procesa starenja, odnosno produljenja životnog i zdravstvenog vijeka čovjeka.

S druge strane, suočimo se s tim, možda nije sve oko dugovječnosti čovjeka baš tako jednostavno, kako se na prvu može činiti. Mogu se na globalnoj razini desiti (i dešavaju se) događaji koji zapravo preokreću očekivano trajanje životnog vijeka. Nove bolesti, ratovi, spomenuta porast globalne pretilosti u sve većem dijelu populacije te sjedilački način života čimbenici su ozbiljnog rizika za trajanje životnog vijeka! Ipak, nije sve tako crno! Teška vremena često dovode do znanstvenih inovacija, što su pokazali dosadašnji svjetski ratovi i epidemije.

U tom pozitivnom tonu, nakon detaljnog uvoda i statistike krenimo na temu ove kolumne, a to je fenomen dugovječnosti. Koji procesi koji se mogu dešavati u našim tijelima izgledno mogu povećati vjerojatnost da ćemo doživjeti zavidnu životnu dob, ali što je još bitnije, u vitalnom tjelesnom stanju?

Dugovječnost nije samo kronološko produljenje života, ništa nam ne znači ako smo zadnjih x godina bili nemoćni i nepokretni, “prava” dugovječnost podrazumijeva tjelesnu i mentalnu spremnost za sudjelovanje u životu praktički do trenutka smrti.

Što je zapravo dugovječnost?

Dugovječnost je izraz koji se koristi za opisivanje očuvanja vitalnosti i fizičke/mentalne čvrstoće tijekom duljeg vremenskog razdoblja, koje možda premašuje prosječni životni vijek drugih ljudi. Težnja za dugovječnošću nastoji tražiti i kronološko poboljšanje (produljenje života) i očuvanje ili poboljšanje funkcije tijekom ovog kronološkog poboljšanja (vitalnost) te ju možemo definirati kao: 'dodavanje godina životu i dodavanje života godinama'.

Dugovječnost je koncept promicanja ili očuvanja mladosti i vitalnosti, odgađanjem inherentnog ljudskog procesa starenja. Istraživanja ove teme su poprilično mlada i na čovjeku spekulativna, a općenito se usredotočuju na jedan od povezanih procesa - autofagiju. O tim procesima više u nastavku teksta.

Istraživanje dugovječnosti započelo je eksperimentiranjem na kvascima, nematodama (C. Elegans) i vinskim mušicama (Drosophilia) zbog njihovih pogodnih, kratkih životnih ciklusa.

Za testiranje fluktuacija u ljudskom životnom vijeku trebalo bi potpuno nepraktičnih 80-90 godina, dok na primjer C. Elegansov 90-dnevni životni vijek služi kao vrlo prikladna alternativa za početna ispitivanja dugovječnosti. Nakon što se utvrde mehanizmi u ovim kraćim modelima istraživanja, studije se provode na pogodnim vrstama sisavaca kao što su miševi i štakori. Studije na ljudima ne postoje iz spomenutih, praktičnih razloga. Ne živimo u laboratoriju, kavezu ili slično, i neusporedivo smo kompleksnija bića od spomenutih.

Iz navedenih istraživanja i laboratorijskih životinja definitivno možemo izvući neke zaključke i poveznice, ali ih ne bi smjeli i ne možemo direktno primjeniti na ljude, potpuno je drugačiji mehanizam, pa i vremenski okvir u kojima na snagu stupaju određeni stanični fenomeni, uključujući autofagiju!

Iz studija dugovječnosti na ljudima, čini se da životnom stilu prilagođena prehrana i održavanje zdrave tjelesne težine/body fat% uz održavanje mišićne mase i snage kao i kvalitetnih međuljudskih odnosa igraju glavnu ulogu u zdravom starenju i dugovječnosti Homo sapiensa!

Očito je da prekomjerna tjelesna težina i pretilost povećavaju rizik od mnogih kroničnih bolesti koje smanjuju životni vijek i ugrožavaju zdravlje, uključujući dijabetes tipa 2, krvožilne bolesti, moždani udar itd…

Dakle, nema tog “trika” niti “magije” koji će vam produljiti život efikasnije od smanjenja masne mase/postotka tjelesne masti! Kada dovedete postotak masnoće u “zdrave” raspone (za muške ispod 20%, za žene je to načelno ispod 30%), ima smisla tražiti i istraživati dodatne alate u smjeru poboljšanja dugovječnosti. Prije navedenog, to bi moglo okarakterizirati kao “preskakanje razreda”.

Ipak, idemo vidjeti što smo naučili iz istraživanja dugovječnosti na laboratorijskim životinjama, i što bi mogli primijeniti u našim životima u cilju poboljšanja izgleda za našu zdravovječnost!

Autofagija i ostali stanični fenomeni povezani s dugovječnosti

Postoji (najmanje) 5 staničnih fenomena povezanih s produljenjem životnog vijeka.

1. Stanična senescencija (starenje)

Stanični „senesens“ je starenje pojedine stanice procijenjeno fenotipskim i metaboličkim promjenama koje usporavaju ili zaustavljaju funkcioniranje stanice. Čini se da nakupljanje zastarjelih stanica doprinosi starosnoj patologiji, a demonstrirano je na ispitivanim životinjama da uklanjanje senescentnih stanica preokreće te patološke promjene.

Prilikom starenja, stanica gubi svoj oblik, funkciju i efikasnost. Ako koristimo terminologiju iz fizike – povećava se entropija (nered) u stanici. „Neuredna“ stanica zatim izlučuje upalne molekule koje doprinose ubrzanom starenju organizma povećanjem sistemske upale niskog stupnja. Tu upalu ne možemo detektirati npr. klasičnom CRP pretragom.

Broj senescentnih stanica u tijelu osobe povećava se s godinama. Kako imunološki sustav koji stari postaje manje učinkovit, stare stanice se nakupljaju ubrzano. To može utjecati na sposobnost osobe da izdrži određeni stres ili bolest, uspješan oporavak od ozljeda, a dodatno, takve stanice u mozgu mogu degradirati kognitivne funkcije.

Kao rezultat spomenutog procesa, stanično starenje povezano je s mnoštvom stanja povezanih sa starenjem, uključujući rak, dijabetes, osteoporozu, kardiovaskularne bolesti, moždani udar, Alzheimerovu bolest i povezane demencije te osteoartritis. Također se povezuje s opadanjem vida, pokretljivosti i sposobnosti razmišljanja. U tijeku su mnogobrojna istraživanja s ciljem potvrđivanja uloge i utjecaja takvih, “senescentnih” stanica.

2. Hormeza

Hormeza se obično definira kao povoljan ili stimulirajući učinak uzrokovan izlaganjem niskim dozama sredstva za koje se zna da je toksično u višim dozama. Konceptualno, to je predstavljeno krivuljom doza-odgovor u obliku slova U za toksičnost, gdje hormetički učinci postaju manji (nakon maksimuma) s povećanjem doze, nakon čega toksičnost raste. Kako vidimo na slici, unutar hormetičke zone općenito postoji povoljan biološki odgovor na malu izloženost toksinima i drugim stresorima.

Odgovori hormetičkog tipa zabilježeni su u literaturi iz kasnog 19.stoljeća, a pojam 'hormeza' prvi su upotrijebili 1940-ih Southman i Erlich, kako bi opisali skromne stimulativne učinke određenog biljnog ekstrakta u malim količinama, naspram destruktivnih efekata visokih količina istog spoja.

Iz rezultata dobivenih eksperimentima, čini se da postoji još nekoliko spojeva koji uzrokuju manja oštećenja mitohondrija i zapravo time potiču životni vijek. S hormezom je povezana ekspresija imunosnih stanica koji reagiraju na stresne podražaje poput citokina, UV zračenja, izlaganja toplini (saune) ili hladnoći (ledene kupke)…

Da zaključimo, niske doze toksičnih tvari i/ili stanja dokazano stimuliraju tjelesne sustave zaštite i popravka.

3. Autofagija - što je i kako je povezana sa produljenjem životnog vijeka? 

Pojam koji je ušao u širu “narodnu” uporabu sa dodjelom Nobelove nagrade japanskom znanstveniku Yoshinori Ohsumiju 2016. godine, koji je zaslužio navedeno priznanje otkrićima fenomena autofagije u stanicama KVASACA.

Autofagija je generički pojam za sve putove kojima se stanični materijali dopremaju do staničnog “recycle bin-a”, lizosoma u životinjskim i ljudskim stanicama ili vakuole u biljnim i stanicama kvasaca. Postoje tri klase autofagije:

• makroautofagija,
• mikroautofagija (samo u biljnim stanicama) i
• autofagija posredovana chaperone proteinima.

Smatra se da je makroautofagija glavna vrsta autofagije, a najopsežnije je proučavana u odnosu na ostale tipove. Stoga, makroautofagiju nazivamo jednostavno - "autofagijom".

Autofagija jest dakle proces ciljanog staničnog uništavanja, a koji djeluje kao kontrola kvalitete stanice. U sisavaca postoje makro-autofagija (koja predstavlja većinu akcija) i autofagija posredovana chaperone proteinima (CMA). Chaperone proteini sudjeluju u sklapanju i konformiranju preko polovice svih bjelančevina sisavaca. Sklapanje proteina je fizički proces kojim se proteinski lanac prevodi u trodimenzionalnu strukturu, obično "presavijenu" konformaciju, u kojoj protein postaje biološki funkcionalan.

Kako autofagija može produžiti životni vijek?

Jedan od očitih mehanizama je stanično-autonomna funkcija autofagije, koja sprječava nakupljanje toksičnih proteina (npr. pogrešno sklopljenih (foldanih) ili one sklone agregaciji) i organela.

Uz navedeno, autofagija bi mogla smanjiti izlučivanje upalnih molekula - citokina i spontanu incidenciju tumora, što također može objasniti njezin učinak na promicanje dugovječnosti.

Uobičajena značajka svih ostarjelih stanica (točka 1. – senescencija) jest progresivno nakupljanje oštećenih bjelančevina i organela poput neispravnih mitohondrija, a smanjena autofagična aktivnost mogla bi biti važna za taj proces.

Rana ispitivanja pokazala su da funkcija autofagije opada s godinama i kod glodavaca i i kod izoliranih stanica čovjeka. Također, izvedena je analiza koja je pokazala da restrikcija kalorija, jedina intervencija za koju je poznato da učinkovito usporava starenje, sprječava pad autofagijske aktivnosti s godinama. Naime, što smo stariji, vjerojatno ima više smisla uvoditi post od hrane kao validnu intervenciju s ciljem ubrzavanja procesa autofagije, koja je oslabila kroz godine.

Ako je osoba mlađa od npr. 30 godina, ne mora se zamarati sa ovime, bit će vremena za ovakve intervencije kroz život.  Idemo vidjeti koliko često i koliko dugo postiti da (vjerojatno) iskoristimo longevity efekte procesa autofagije.

Kada i u kojim uvjetima se događa autofagija u tijelu čovjeka?

Svi se živi organizmi neprestano obnavljaju, dakle i u ljudi se stanice i unutar-stanične komponente neprestano preuređuju i recikliraju. Djelomično i radi zamjene starih komponenata svježim i kvalitetnijim. Dakle, odgovor na pitanje jest: stalno - dok god smo živi, svejedno jesmo li pojeli ponešto hrane ili nismo!

Ograničenje različitih čimbenika, poput aminokiselina i/ili ukupnog unosa energije u hrani te dostupnosti kisika, može inducirati ubrzanje autofagije.

Između svih hranjivih sastojaka restrikcija dušika iliti prehrambenih aminokiselina (proteina) izaziva najvišu razinu autofagije, u kvascu i u kultiviranim stanicama sisavaca. To je zapravo sasvim razumno, jer su glavni proizvodi autofagije aminokiseline izvedene iz staničnih proteina, a koje ne nastaju sve dok postoji unos energije/aminokiselina hranom.

Dakle, ovim procesom posreduju proteini povezani s autofagijom, od kojih je identificirano preko 30, a može se dogoditi i u uvjetima kalorijskog suficita i deficita:

• u deficitu hranjivih sastojaka (post), autofagija je neselektivna i ima za cilj pružanje energetskog supstrata stanicama
• dok smo hranjeni, proteini specifični za teret (cargo specific) ciljaju oštećene organele radi uklanjanja, što smo mlađi to efikasnije i brže.

Da zaključimo, u tijelima svih sisavaca, pa i čovjeka, autofagija se konstantno dešava. Što je veći sadržaj proteina u prehrani pojedinca to se kasnije ubrzava proces, a generalno ga pokreće potpuni izostanak unosa hrane. Svaki zalogaj hrane će resetirati “autofagijski brojač” na 0.

Koliko dugo treba postiti za značajne “autofagijske” efekte?

Ni kod ljudi koji imaju nizak unos proteina ona značajno ne ubrzava u periodima posta koji su kraći od jednog dana, a izgledno je (ponavljamo, nemoguće direktno dokazati kod čovjeka) da “prava” priča počinje najranije nakon cca 36 sati od zadnjeg zalogaja. Veći udio proteina u prehrani osjetno ubrzavanje dodatno pomiče prema dužem periodu.

Dakle, da usput odmah rasčistimo prvu zabludu koja se dominatno može čuti vezano uz autofagiju: savršeno je sigurno da ukoliko prakticirate 16-8 ili neki sličan režim hranjenja “radi autofagije”, u vašem se tijelu ne događa “ni a od autofagije”.

4. Mitofagija 

Mitohondriji su apsolutno čudesni stanovnici naših stanica. Male elektrane koje nas zapravo pokreću. A mitofagija je zapravo autofagija primjenjiva na mitohondrije i potrebna je za održavanje kvalitete, oblika i funkcije mitohondrija recikliranjem oštećenih mitohondrija. Provodi se bilo mikro-mitofagijom ili makro-mitofagijom. Čini se da su samo potonji proces uključen u sisavaca, dok su oba aktivna kod ispitivanih kvasaca.

Čini se da stanice kvasaca bez makro-mitofagije imaju povećane mitohondrije okruglog oblika i skraćenih kristi,  a u razdobljima kalorijske restrikcije bez mitofagije uočava se prividna nakupina nefunkcionalnih mitohondrija.  Krista je nabor u unutarnjoj membrani mitohondrija. Naziv je od latinskog za greben , a daje unutarnjoj membrani karakterističan naboran oblik, pružajući veliku površinu na kojoj se mogu događati kemijske reakcije.

Mitofagija je dakle, stanična reciklaža mitohondrija, potrebna za optimalno dugoročno funkcioniranje stanice.

5. Autofagija posredovana chaperone proteinima - nakon koliko sati započinje autofagija?

Treća vrsta autofagije je autofagija posredovana chaperone proteinima (CMA).

CMA se, poput ostalih autofagijskih procesa, aktivira staničnim stresovima i kalorijskom restrikcijom, ali specifično nedostatak hranjivih tvari (kalorijska restrikcija) aktivira neselektivnu makro-autofagiju i postupno prelazi na CMA tijekom duljeg gladovanja (izgledno negdje nakon trećeg dana od zadnjeg zalogaja).

Funkcija CMA, kao i makroautofagije, opada s godinama,  može se donekle aktivirati oksidativnim stresom, a aktivnost 20-30% lizosoma (radne stanice za razgradnju) koji su funkcionalni s CMA u uvjetima hranjenja povećava se na 60-80% nakon tri dana gladovanja (istraživanja na stanicama jetre u štakora). Razgradnja svih proteina usporava starenjem što dovodi do nakupljanja promijenjenih ili oštećenih proteina povezanih sa smanjenjem procesa CMA.

Postoji li još koja metoda ubrzavanja makroautofagije i CMA osim posta?

Tjelovježba je u stanju povećati translaciju određenih chaperone proteina (npr Hsp-72), a ekspresija se povećava sa porastom oksidativnog, toplinskog, hipoksičnog/hiperoksičnog i fizičkog oštećenja tkiva.

Ovo povećanje zabilježeno je u jetri, srcu,  leukocitima… kao posljedica aktivacije skeletnih mišića, a mehanizam aktivacije ide preko nusprodukata mišićnog metabolizma (laktati,  radikali i deprivacija glukoze) te aktivacijom hormona stresa.  Spomenuti Hsp-72 djeluje na način sličan ostalim chaperonima i djeluje na razgradnju bjelančevina u citoplazmi i održavanje homeostaze staničnih proteina, a čini se da količina koju inducira vježbanje korelira s količinom metaboličkog oštećenja kojem je tkivo podvrgnuto te je dodatno regulirano pri vježbanju na vrućini.

Smatra se da povećana ekspresija Hsp72 u skeletnim mišićima štiti od patologije starenja, ali ne čini se da se ona povećava tijekom restrikcije unosa kalorija (kao što se povećava na primjer ekspresija proteina Hsp90).

Čini se da se chaperone proteini koji sudjeluju u stresnom odgovoru na vježbanje razlikuju od onih koji su uključeni u autofagijske procese uslijed kalorijske restrikcije.

Zaključci - kako i kada postiti? 

Teme dugovječnosti i autofagije su ekstremno kompleksne, posebice kad se spustimo na staničnu razinu funkcioniranja procesa povezanih sa longevityjem. Nadam se da sam koliko-toliko uspješno približio ovu tematiku, koju ću pokušati sumirati u nekoliko točaka:

• Imamo taj blagoslov da, za razliku od naših predaka, ili od naših suvremenika koji žive u ratnim područjima, možemo istraživati strategije i intervencije za produžavanje životnog i zdravstvenog vijeka, pritom ne misleći na problem opstanka/preživljavanja.
• Iz znanstvenih radova i iskustva danas znamo da ako postoji “fontana mladosti”, to može biti samo naša mišićna masa i snaga, i da to nisu nikakvi suplementi ni protokoli. Dakle, zdrave količine mišićne i masne mase predstavljaju najefikasniji alat za dugovječnost.
• Tek kad smo se doveli u situaciju da imamo “zdrave” razine tjelesne masnoće ima smisla istraživati dodatne efekte unutarnje “reciklaže” npr. postom od hrane (eng. water only fast). Prioriteti se znaju! Korišenje “autofagije” za mršavljenje je maksimalno promašena strategija!
• Yoshinori Ohsumi je zasluženom Nobelovom nagradom u javni mainstream doveo pojam autofagije. Kao i mnogo toga korisnog, i taj je pojam “isprostituiran” neutemeljenim marketingom i doveden u nepostojeću korelaciju sa npr. 16-8 protokolom vremenski ograničenog hranjenja. Ta se vremenska restrikcija hranjenja pogrešno naziva i intermittent fastingom u popularnoj literaturi.
• Autofagija je (srećom) na snazi svakog trenutka dok smo živi. Njena brzina i moć opadaju sa starenjem, ali postoje alati i intervencije kojima ju možemo čak i tada značajno ubrzati. Intervencije se prvenstveno odnose na određene prakse vezane za prehranu i tjelesnu aktivnost. Dakle, dok smo mlađi od 30 godina, nema nikakve potrebe prakticirati intervencije sa ciljem ubrzanja autofagije, dovoljno se fokusirati na zdravu tjelesnu kompoziciju, održavanje ili povećanje mišićne mase uz kontrolu razina masne mase.
• 16 sati nije dovoljno dugačak period da se u tijelu čovjeka značajno ubrzaju autofagijski procesi. Iz praktičnih razloga je to nemoguće ispitati na čovjeku, ali iz anegdotalnih zapažanja i izvedeno iz istraživanja možemo zaključiti da procesi ubrzavaju nakon barem 36h od zadnjeg zalogaja hrane, a da se tzv. “duboka” chaperone autofagija dešava nakon tri puna dana (72h) od zadnjeg obroka.
• Predugačak post od hrane destruktivno će djelovati na mišićnu masu koju želimo sačuvati koliko god je to moguće. Izgledno, i opet anegdotalno, 3-5 dana je sasvim dovoljna dužina trajanja potpunog posta od hrane, ako vam je vaš doktor to dozvolio. Ukoliko je post kraći, duboku autofagiju izgledno nećemo potaknuti, dok će u dužim periodima osjetno “nastradati” mišićno tkivo.
• Kako znamo da doza čini otrov, sa ovime ne treba pretjerivati, svaka tri mjeseca jedan ovaj “window” je sasvim dovoljan, a svim ostalim (dakle u velikoj većini) danima u godini/životu fokus je na nutritivno bogatoj hrani, tjelesnoj aktivnosti s fokusom na mišićni fitness, a pritom ne zaboravljati na kardiorespiratorni fitness, pogotovo vršni primitak kisika (VO2max).
• Za višednevne postove se dobro “zagrijavati” i pripremati sa prakticiranjem 36-satnih postova, najlakše je izvediv onaj koji uključuje 2 noći i jedan dan bez hranjenja.

Ovaj je tekst informativnog karaktera i pruža pregled znanstvene literature na ovu temu. Ni slučajno nije poziv na post od hrane niti marketinška poruka. Za svaku intervenciju koju planirate provesti posavjetujte se sa svojim doktorom medicine i stručnjakom iz područja.

Prijavite se na naš besplatan Newsletter i prvi saznajte sve novosti iz zdravog života uz Tvornicu Zdrave Hrane!  Prijavom na newsletter ostvarite 10% popusta na prvu narudžbu. 

Zanimat će vas i...

• Suplementi i dodaci prehrani: Vodič kroz osnove suplementacije
• Toksini u tijelu: Simptomi, uzroci i rješenje
• Proteini u prahu i proteinski napitci: Detaljan vodič za početnike
• Hrana za mršavljenje: 9 najboljih namirnica za uspješno i zdravo mršavljenje